Željno dočekana ratifikacija Istanbulske konvencije, nažalost, nije donijela poboljšanje u društvu po pitanju zaštite žena žrtava nasilja, a stopa nasilja nad ženama sve je veća, a nasilje sve brutalnije.
Konvencija i njene odredbe predviđaju zaštitu žrtve u cijelosti, ali u Hrvatskoj njene odredbe nisu ugrađene u pravni sustav ili se ne provode. Ona državu obvezuje da učini napore da ženama osigura financijsku i stambenu neovisnost od nasilnika, da isplati odštetu žrtvi u slučaju nanošenja teških tjelesnih ozljeda s posljedicama, da unaprijedi sustave pravosuđa, policije, zdravstva, socijalne skrbi, da osigura terapijski rad s počiniteljima, da osigura dovoljan broj telefona za prijavu, sigurnih skloništa za žrtve.
Posljednji slučajevi nasilja na primjeru neučinkovito pravosuđa i policije najbolje pokazuju kako u Hrvatskoj te odredbe Konvencije nisu zaživjele.
Pokazatelji nam govore koliki su razmjeri nasilja:
Što se tiče kažnjavanja, nema učinkovitosti:
Žene u Hrvatskoj zbog nepoduzimanja države nemaju dovoljan broj interventnog smještaja u sigurne kuće, država ne čini ništa da pomogne žrtvama da se osamostale u ekonomskom, stambenom i svakom drugom pogledu kako ne bi bile prisiljene vratiti se nasilniku i kako sustav penalizacije ne funkcionira jer brojni počinitelji ne budu kažnjeni. Bez strogih kazni, nema smanjenja stope nasilja. Bez edukacije djece i mladih i uvođenja obrazovanja za nenasilje, nema prevencije i poboljšanja stanja u budućnosti.